Potrebno je poduzeti odgovarajuće sigurnosne mjere u pogledu PVC stabilizatora tokom proizvodnje, transporta, skladištenja i upotrebe, na osnovu njihovog specifičnog hemijskog sastava. Operateri bi trebali svesti na najmanju moguću mjeru direktan kontakt kože i očiju s proizvodom-bilo u prahu, tekućini ili drugim oblicima-i odabrati odgovarajuću zaštitnu opremu u skladu sa sigurnosnim listom proizvoda (SDS). Prilikom vaganja i miješanja stabilizatora u prahu, treba preduzeti mjere za kontrolu disperzije prašine i osigurati dobru ventilaciju radnog mjesta; maske za prašinu, zaštitne naočare i zaštitne rukavice treba nositi kada je to potrebno. Ruke i izložena područja kože treba odmah očistiti nakon rukovanja, a treba izbjegavati jesti ili pušiti u radnom prostoru. U slučaju slučajnog kontakta s očima ili kožom, zahvaćeno područje treba odmah isprati s puno vode; treba potražiti stručnu medicinsku pomoć ako se pojavi značajna nelagoda.
Sigurnosna pitanja također se odnose na skladištenje PVC stabilizatora. Proizvode treba čuvati u namjenskom, suhom, hladnom i-prozračenom prostoru-daleko od visokih temperatura, izvora paljenja i direktne sunčeve svjetlosti-i da se ambalaža drži zatvorena i netaknuta. Različite vrste stabilizatora ne bi trebalo da se skladište zajedno bez razlike; proizvodi sa različitim hemijskim sastavima, posebno, treba da se upravljaju po kategorijama na osnovu naziva proizvoda, specifikacija i opasnih svojstava. Za tradicionalne stabilizatore koji sadrže teške metale kao što je olovo, potrebna je stroža kontrola izloženosti osoblja i raspršivanja prašine, a zajedničko skladištenje sa hranom, hranom za životinje ili kućnim potrepštinama se mora izbjegavati. Tokom transporta, treba preduzeti mere predostrožnosti kako bi se sprečilo oštećenje ambalaže, ulazak vlage i curenje, a postupci rukovanja moraju biti u skladu sa relevantnim bezbednosnim zahtevima.
Kada se koriste stabilizatori u preradi PVC-a, mora se uzeti u obzir kompatibilnost sa drugim sirovinama-kao što su smole, plastifikatori i maziva-, a operacije se moraju striktno pridržavati propisanih formulacija i nivoa doziranja. Kako stabilizatori sami po sebi ne mogu u potpunosti eliminirati rizike povezane sa visoko{3}temperaturnom obradom PVC-a, oprema bi trebala imati adekvatnu ventilaciju i kontrolu temperature; PVC ne bi trebalo da bude izložen previsokim temperaturama tokom dužeg perioda, čime se smanjuje verovatnoća termičkog raspadanja i stvaranja štetnih gasova. Za stabilizatore koji sadrže ograničene supstance kao što su olovo ili kadmijum, opseg upotrebe mora biti strogo kontrolisan na osnovu specifične primene, a upravljanje prašinom i otpadom u proizvodnom okruženju mora biti rigorozno implementirano. Otpadna ambalaža, rezidualni stabilizator i otpadni materijali koji sadrže stabilizator nastali tokom proizvodnje moraju se prikupiti i odložiti u skladu sa lokalnim propisima; zabranjeno je neselektivno odlaganje ili ispuštanje. Sve u svemu, upravljanje sigurnošću PVC stabilizatora treba da obuhvati cijeli životni ciklus-uključujući nabavku, skladištenje, transport, proizvodnju i odlaganje otpada-sa operacijama vođenim Sigurnosnim listom (SDS) za određeni proizvod i primjenjivim regulatornim zahtjevima.
